MOLITVE, ADISA ELIAS FEIZIĆA

Inkluzivnost, ekumenizam, međureligijski dijalog, interkulturalnost, sinkretizam, sve nam to nudi Adis u svojoj izložbi Molitve u formi profinjene likovne narativnosti. Kadiš, Oče naš, El Fatiha, uz ostale prikazane molitve, likovni je omnibus stvoren iz autorovog umijeća čipkastog pisanja bosančicom u filigranskoj maniri vještog pisača.

Veliki je raspon oblikovnih izričaja u kojima Adis djeluje, od primarnog kiparstva kao vrlo plastične i relistične forme, do onog što nam donosi izložbom Molitve u kaligrafskoj figuraciji lišene likovnosti, svedeno u znakovlje. Međutim, ta naizgled možebitna skučenost u izričaju ne predstavlja zapreku, već dapače, Adis u toj svojoj raskošnosti talenta daje sve ono što možemo izčitati i u njegovoj skulpturi, snagu, ljepotu i majstorsku tehniku stvaranja.

Bosančica, kao njegova pasija, kojom stvara Molitve, jeste i njegov alat, jeste i njegov motiv, jeste i dio njegovog likovnog bitka, njegove stvarnosti i metafore jer kako bi inače Molitve mogle biti stvorene, možemo se zapitati, ako ne proizilaze iz tako čvrsto postavljenog načela i učenosti. Adis uspijeva bosančicom, tim srednjevjekovnim pismom, stvoriti arhetip, model i uzor iz kojeg stvara oblike molitve pa tako nam se čini da nas provodi izložbom od kolorističkog likovnog homilijara do akromatski dane levhe lišene svake dekorativnosti, svedene na znak.

Ne može se izbjeći niti ono svrhovito dano Adisovim Molitvama jer molitva jeste jedinstven način obraćanja Bogu, jedinstven svima, od iskona do konca ovovremenskog ka svevremenskom, čisto i bezuslovno.

     Sanela Budalica Meco

MEHANIZMI MEMORIJE: SEMANTIKA ZNAKA

Stvaralaštvo Adisa Eliasa Feizića predstavlja jedan od najsuptilnijih i najhrabrijih pokušaja artikuliranja nove ikonografije u suvremenoj bosanskohercegovačkoj umjetnosti. Polazeći od stećaka kao temeljne arheološko-vizualne matrice, Feizić ne pristupa njima kao formalnom repertoaru prošlosti, nego kao živom fondu značenja iz kojeg crpi impulse za vlastiti, heterogeni i izrazito konceptualizirani vizualni jezik. U njegovu programu jasno se očituje potreba za pronicanjem u zajedničke, duboko ukorijenjene slojeve kulturne baštine, kako materijalne (stećci, reljefi, kamena plastika), tako i nematerijalne (narativi Abrahamskih religija koje su se povijesno ispreplitali na prostoru Bosne i Hercegovine).

Feizić kao kipar argumentiranog povijesnog registra bavi se temama koje daleko nadilaze lokalno ili historiografsko. Njegovi motivi, iako ukorijenjeni u prostor i vrijeme, rastu prema univerzalnom, prema pitanjima kontinuiteta i diskontinuiteta tradicije, prema razumijevanju sakralnog u pluralnom društvu, prema pokušaju da se dijalog između kultura materijalizira u formi. Unatoč tome, njegova je umjetnička praksa divergentna, premješta se iz medija u medij od klasične kiparske plastike do digitalne grafike, od crteža do multimedijalnih instalacija. Ova raznolikost nije puki eklekticizam, nego nužan izraz širine njegova misaonog i vizualnog polja.

Središnji element njegova opusa, osobito u posljednjim godinama, jest antropomorfni križ preuzet iz reljefa na stećcima lokaliteta Bihovo u Trebinju. Taj križ, koji je u izvornom kontekstu već nosio dvoznačnost između sakralnog znaka i ljudskog lika, Feizić preuzima kao otvorenu strukturu, tj. kao mogućnost, a ne zadatost. U njegovoj interpretaciji križ postaje figura susreta tradicija, religija, kultura i pisama. Unoseći elemente kaligrafije, kao one koja nose islamski estetski i duhovni utjecaj, Feizić oblikuje tipografski sustav panslavenskog karaktera. To nije puko dekoriranje ili vizualna citatnost, nego promišljena intervencija u prostor identiteta. Tekstovi kojima ispisuje formu križa često su molitve ili sveti ulomci iz abrahamskih tradicija. Na taj način umjetnik revitalizira geometriju znaka, pretvara je u nositelja glasa. U tim radovima jasno se prepoznaje njegova kontinuirana sklonost dekonstrukciji i diskontinuitetu. Feizić ne preuzima oblik da bi ga vjerno replicirao, nego ga rasklapa, preuređuje, transponira u novi medij ili novu tipološku konfiguraciju. Takva dekonstrukcija nije negativna, nego je produktivna jer otvara prostor reinterpretaciji svega što ga zanima. Time gradi narativ u kojem nema hijerarhije, važna mu je prošlost jednako kao i sadašnjost, materija jednako kao i ideja, tradicija jednako kao i njezina kritička transformacija.

U Feizićevu radu osjeća se široka učenost, studiozno poznavanje povijesnih slojeva i potpuni izostanak straha da se bavi temama koje mu na prvi pogled nisu inherentne. On ne izbjegava sakralno, nego ga preispituje, ne bježi od identitetskih pitanja, nego ih otvara, ne zatvara se u jedan medij, nego gradi vlastitu ikonografiju kroz pluralnost pristupa. Zbog toga, opus Adisa Eliasa Feizića može se promatrati kao svojevrsna semiološka arhitektura – sustav znakova koji dolaze iz prošlosti, ali su postavljeni tako da progovaraju u sadašnjosti. Njegova umjetnost nastaje iz društva, iz povijesti i iz duhovnog nasljeđa koje dijelimo. Ona teži univerzalnom, razumijevanju čovjeka kao bića simbola, vjere, memorije i mašte.

     Dinko Baković, mag.hist.art

2016 Ph.D. – Queensland College of Art, Griffith University, Brisbane, QLD, Australia;

2008 M.Phil. – Academy of Fine Arts, University of Sarajevo, Bosnia and Herzegovina (BH);

1998 Postgraduate Certificate in Pedagogy – Faculty of Philosophy, University of Sarajevo, BH;

1997 B.A. – University of Sarajevo – Academy of Fine Arts, Bachelor Sculpture, BH;

1988 SSHGD (Graduated as the best Student of the Generation) School of Fine Arts Sarajevo, BH;

Adis Elias Fejzić – Addis

Bosnian and Australian sculptor. Born in Zenica, Bosnia and Herzegovina.

Graduated from the School of Fine Arts – Sarajevo and was awarded both a Bachelor and Master of Sculpture degrees from the Academy of Fine Arts in Sarajevo (Bosnia and Herzegovina). He worked as a teacher of sculpture and drawing at the School of Fine Arts in Sarajevo, and was an assistant to Professor Kenan Solaković at the Academy of Fine Arts in Sarajevo.

Currently a free-lance artist and research assistant to Professor  Hariz Halilovich (Monash University and Royal Melbourne Institute of Technology in Melbourne, Australia).

Addis has been awarded the degree of Doctor of Philosophy at the Queensland College of Arts, Griffith University in Brisbane, Australia, under supervision of interdisciplinary team: Dr Sebastian di Mauro, Professor Dubravko Lovrenović and Professor Hariz Halilovich. In his doctoral research Addis analysed the art of Stećak (medieval Bosnian sepulchral sculpture) in the context of contemporary artistic and socio-anthropological conditions and also (re)actualised Stećak as his own metaphor and contemporary creative expression.